Povratak korijenima.

Dobrodošli na moj blog

18.06.2019.

Skejterska Bosna

To je bilo nešto što javnost nije trebala da zna, nešto što su njih trojica, Mile, Šefko i Željo, imali samo za sebe.

Bio je Šefkin red da izabere lokaciju i on je izabrao jednu srednju školu u Zenici, koja je nudila stazu koja je počinjala sa šest stepenica, nastavljala dugim fletom sa kulupama postavljenim duž obje strane, a završavala sa dvanaest stepenica koje su po sredini imale gelender. Staza zahtjevna, zajebana, ali to se njima, starim, iskusnim skejterima dopadalo.

Da bi izgledali neupadljivo, kad je došao dan sešna, do pomenute škole su došli sa Škodom Felicijom, njih trojica i kamerman Hakija, njihov redovni snimatelj. Obučeni u plave radničke tregeršluse bili su neprepoznatljivi i do škole su došli neprimijećeno.

Kad su ušli sva četvorica i kad je domar zaključao vrata, skinuli su se i otkrili svoju kicošku skejtersku garderobu. Mile, koji je u tu priču upao devedesetih i onda ostao zauvijek zaljubljen u taj stil, furao je bijele debele DC tene sa vazdušnim đonom, nove iako se ne proizvode ima petnaest godina, široke plave kargo pantalone i crvenu Flip majicu, kultni print "hate-kill-destroy". Šefko je furao drugi stil skejt mode, jednostavne zelene Vansice, uske zelene pantalone i slims zelenu majicu sa simpatičnim printom "skate now, work later". Što se Želje tiče, koji je bio dijete sa sarajevskih ulica, u tinejdžerskim danima pristalica pank pokreta, on se obukao pankerski, u izderane farmerice koje je kupio u Bagateli, te u nekakvu staru izbljedjelu crvenu majicu, čiji se print više nije mogao razaznati; jedino je obuću imao novu, pankerski model firme Dekline, takozvane "šahovska tabla" tene, crveno-bijele. Da su svi imali namjeru skejtati filmski ozbiljno, vidjelo se po tome koliko su rezervne opreme ponjeli, rezervnih skejtova, dasaka, osovina, točkova, ležajeva, kingpina i malih šarafa, a Mile je ponio i stari dobri WD-40, prijatelja sveg pokretnog metala na svijetu.

Dok su čekali da dođu Hakijini pomoćnici, bacili su mali sešn zagrijavanja na klupama. Šefik je kao domaćin prvi isprobao klupu, razvukao fajv-o od početka do kraja, na šta je odmah gruhnuo sa beksajd kruksom. Za njima naiđe Željo, koji odmah proba flip bs tejlslajd i bogami, iz prve ga skide. Mile i Šefko zalupaše tada repovima svojih dasaka i zagalamiše, a utom stigoše i Hakijini pomoćnici, njih trojica momaka, jedan za rasvjetu, jedan za zvuk i jedan sa fotoaparatima, koji su snimali akciju iz različitih uglova.

Hakija je snimao liniju duž spota i kretao se pomoću skejta kao i njih trojica, samo što je njegov bio drukčiji, snimateljski. Čim je sve bilo postavljeno, akcija je krenula. Cilj ove trojke bio je visok: htjeli su da njihov video objavi ni manje ni više nego Thrasher ili Berrics. Snimali su ga već nekih godinu dana, a plan je bio da ga dovrše do kraja ove godine i tako jednom zauvijek stave Bosnu i Hercegovinu na mapu svjetskog skejtanja.

Već su imali dosta jakih trikova, ali ovo je bilo ono što je nedostajalo, po jedan dobar, lud lajn. Trebalo je nekih pola sata dok se nije ubola prva lajna. Mile je bio taj koji je sa šestice pukao flip, onda na fletu fs flip i na kraju svič bordslajd niz gelender na dvaneski.

Drugi je ubo Željo: bs 180 sa šestice, svič fajv-o fs 180 aut na klupi i onda na kraju fs bordslajd niz gelender. Odmah za njim ubode i Šefko: fs flip sa šestice, svič hil na fletu, svič fs bordslajd niz gelender. Lajne jake, ali nedovoljno dobre za filma.

Ono na šta su oni pucali zahtijevalo je komplikovanije trikove. Da unese više mogućnosti u igru, Željo je zatražio od domara jedan dugi nastavnički sto, koji je postavio na početnu šesticu. Šefko, koji nije učestvovao u postavki stola, već za to vrijeme slušao muziku za skejtanje sa ajpoda, prvi se zaleti na preuređenu stazu i puče flip fs blantslajd niz klupu, ogromni 360 flip na fletu, a onda još veći flip bs 360 niz dvanaesku, koji ne doskoči.

Željina lajna nije bila manje zahtjevna. On je započinjao sa svič hil bs blant niz katedru, nastavljao sa već viđenim flip bs tejlom na klupi, a završavao sa bs nouzblantom niz gelender, kog je gađao i klizao bez greške svaki, ali nikako nije mogao da ga odrola.

Ni Mile nije zaostajao po komplikovanosti trikova za svoj filmski lajn: hilflip fs nouzgrajnd niz sto, noliflip bs nouzgrajnd na klupi i na kraju bs 270 fs lipslajd niz gelender, što nikada prije nijedan skejter njegove visine nije izveo. Četiri sata kasnije niko još nije snimio svoj lajn.

Da se odmore, poručiše ručak iz obližnjeg restorana, koji im moradoše dovući s kedijem koliki je bio, nije moglo s običnim autom. Bilo je tu jagnjetine, bifteka, riba i hobotnica, svakojakog povrća, skuhanog i živog u salati, petnaest vrsta sosova u malim posudicama, a salata, svježih i kiselih, bilo je dvadeset različitih.

Mile, koji je nedavno boravio u Moskvi, ustade tada i ode do svog ruksaka, iz kog se vrati sa velikom okruglom kutijom na kojoj je ćirilicom pisalo "Beluga Delux". "Ovo sam vam donio iz Rusije.", reče on. Šefko i Željo nisu znali šta je to, niti bilo ko drugi od prisutnih.

Domar je hrabro lupio da su unutra čajni kolutići, što je izazvalo smijeh kod Mileta, a onda i kod Šefke i Želje, jer su se njih trojica u svemu kopirali. Mile najzad otvori kutiju i otkri da je do vrha puna malim, malecnim crnim bobicama, iz kojih se odmah diže intenzivan riblji miris. "Ovo vam je kila kavijara!", trijumfalno će Mile tada, poslije čega svima laknu, jer do tada svi bijahu ubijeđeni da je neko mrtvo sranje.

Svi su uzeli da probaju. Iako nije znao s čim ima posla, domar je stavio punu kašičicu usta i tako se doveo u jako neugodan položaj, jer odvratno je bilo, a gospoda u čijem se društvu nalazio nije bila da se pred njom hrače. Nakon što je jedva nekako progutao, odmah je popio viski, da ispadne kako mu se faca grči od njega. Tonac i rasvjetar su uzeli po malo na hljeb namazan puterom, progutali i uzeli onda opet tako još puno puta. Fotograf je uzeo jedan šeri paradajz, popio mu utrobu, u koju je onda stavio kavijar i tako ga pojeo. Kamerman Hakija je probao malo navrh kašike i nije više htio. Šefko je probao prvo malo, pa kad je vidio da nije loše uzeo je punu kašikicu i ubacio sebi u begovu čorbu. Željo je izvadio sredinu kriške hljeba, izvaljao ga bocom dok ga nije pretvorio u jufkicu, u koju je onda sebi napravio palačinak s kavijarom debljine slamke. Mile nije nikako uzimao jer kad je bio gore pojeo je sam kilu i završio u hitnoj, nabio omegu 3 na pedeset hiljada, tri dana sebi dolazio. On se držao provjerenog jagnjećeg pečenja sa lukmirom, kog do kraja ručka pojede ne manje od pet kila.

Domar je poslije toga skuhao kafu za sve, a dok su je pili, jedan su drugog bodrili, ovaj ovome kaže - ti si najbolji, a ovaj mu odgovori - možda, ali poslije tebe, i sve tako, fino i nježno da ih je milina gledati.


NASTAVLJA SE
09.06.2019.

Ovo malo duše 21. st. edition

PRIJE NEGO POČNETE ČITATI OVU BLENTAVU PRIPOVIJEST, MORAM VAS UPOZORITI DA JE ONA JAKO UVREDLJIVA PO RAZNIM OSNOVAMA, TE DA JE PISAC IŠAO NA VARIJANTU PIZDARIJE U SVAKOJ REČENICI, A SAMO ZATO ŠTO JE TO PRAVO SMIJEŠNO.

Ovo malo duše 21. st.

Kada mi je Tehvida sjela u krilo, prvi put u životu sam požalio što sam peder. Već kad sam je samo vidio, tako mladu, malu i mršavu, pri tome guzatu, sisatu i okatu, nije mi bilo svejedno, a tek mi nije bilo svejedno kad mi je rekla da sjednem, pa čim sam sjeo sjela ona meni.
Promijenivši glas u nježni, pohvalila je moju sedefastu dugmad na košulji i krenula da je miluje malom finom rukom sa velikim šarenim noktima, pri čemu mi kao slučajno otkopča jedno dugme. Zacrvenivši se kao jagoda i preznojivši kao saunlija, prozborio sam jedva: «Drugi put... Hm, mala moja. Moram sada na džumu.» - «Ah, koja sreća da si na mene naišao, pa ja baš imam tu jednu džamiju!», odgovori ona i u jednom potezu raskopča košulju do pupka, na šta mi pred oči ispadoše njene mlade, velike, čvrste grudi, koje su oblikom uistinu podsjećale na dvije prekrasne džamijske kupole. Dok sam ja blenuo u to čudo, koje mi je igralo pred očima zato što ga je Tehvida stisuckala rukama sa strana, ona nastavi sa pričom: «Okej, slagala sam da imam džamiju, ovo je sada zapravo mejtef, ali dodaj mu ti od sebe munaru, pa će biti to to.» Trebalo mi je par sekundi da shvatim na šta cilja, poslije čega me samo nešto presiječe preko prsa, te ti ja nju tu sa sebe grubo zbacim, ustanem, kažem: «Halali, stvarno moram na džumu.» i preko vrata. Od nje sam otišao prvo u kafanu kod Zlaje, jer za džumu je još bilo rano. Odmah s vrata naručio sam duplu lozu i skljokao se na prvu slobodnu stolicu, a drhtave ruke položio na sto. Kad je Zlaja donio piće i vidio to, te uzdrhtale ruke, nije mi dao da sam prihvatim čašicu, nego me on napoji iz svoje ruke. Čim je sišlo u stomak i zagrijalo ga, ruke su stale. Moj jaran Zlaja upita me tada šta je bilo, a kako on to reče, tako se meni pred očima ponovi cijela scena sa Tehvidom, na šta ruke opet počeše malo trzati. «Ne pitaj me ništa, moj Zlajke, samo mi donesi još jednu duplu!», jeknuh ko guja. Tek kad sam i nju salio bio sam u stanju da mu kažem: «Sve je ovo zbog kurve, oca joj jebem!» Zlaji tu čisto laknu: «A idi se u pizdu materinu, ja mislio nešta, on se nasekiro zbog kurave!» Zlaja nije znao da ja slovim za jednog od većih pedera u gradu, a ja mu nisam mogao reći da ne sekira mene ona kao ona, nego samo to što je s njom moje pedersko ja došlo u pitanje. U Sarajevu, gradu u kom u svakoj ulici živi najmanje pet pedera, znam ja, jedan od većih ne postaje se preko noći, ali zato se taj status gubi preko noći. Sarajlije su takve u svemu, pa i u pederluku: dovoljno je da samo jedan čuje za mene i Tehvidu, pa da odmah na sve strane pukne priča kako nisam više peder, kako imam curu. To bi, u konačnici, moglo poljuljati i moju poslovnu karijeru, osujetiti moju kandidaturu za predstavnika Bosne u gej parlamentu Evrope, što trenutno vidim kao svoju životnu priliku: plata bi mi bila pet milja, ali eura. Odlučan da zaboravim na Tehvidino postojanje, stavio sam četiri žvake u usta i pošao na džumu. Žvake su bile jake, razbistrile su mi um. Tu, u haremu džamije, okružen stotinom muškaraca, bio sam opet u svom elementu. Tu sam sreo Pušku, Gurku i Mudeta, tri mlađa pedera, koji su na džumu dolazili iz istog razloga kao i ja. Drago mi je što ih vidim opet skupa, jer čuo sam neke priče da su se njih trojica raspali, što bi bila prava šteta, ne samo za njih, nego i za Bosnu i Hercegovinu kao državu, jer njih trojica su se pravo zvali Miloš, Domagoj i Mujo, Srbin, Hrvat i Bošnjak koji vlastitim primjerom pokazuju da bosanski narodi itekako mogu zajedno. Dogovorivši se da odemo poslije džume na nargilu, ušli smo u džamiju i namjestili se u posljednji saf, odakle se najbolje vide guzice. Prije nego je počelo razgledao sam da vidim kakvih sve ima i u trećem safu uočio četiri zgodna mladića, sa velikim crnim nauljenim bradama i frizurama - sve izbrijano okolo, na glavi ostavljeno ostrvce kose koje se zaliže natrag i onda sveže u mali repić. Pošto su sve ostalo manje-više bile deduke ili nekakvi bezveze likovi, prešao sam tada u četvrti saf, a za mnom pređeše i njih trojica mlađih, koji zauzeše peti saf; njih je, ipak, najviše od svih interesovala moja guzica, jer kao što rekoh, jedan sam od većih. I samo što pomislih da sam već uspio sasvim zaboraviti na malu otrovnu ljepoticu, koja umalo da me prevede na drugu obalu, kad eto ti nje opet meni pred oči, i to sada umnožena četverostruko, džumu klanja umjesto njih četvorice bradatih momaka. Zatvorio sam oči da je ne vidim kad se sagne čelom do poda, ali to mi nije pomoglo, svejedno sam vidio kako joj se iz minijaturnih leđa raskošno šiše četiri krupne, savršeno okrugle guzice, u bijelim tajicama ispod kojih se jasno vide crne tange. «Pa ovo je krajni prostakluk!», pomislih u sebi, ali da ni izbliza nije bio krajnji dokaza mi ona, bestidnica nijedna, kad mi stade tu tverkati tako umnožena. Tada sam morao otići, da sam ostao morao bih vrisnuti. Prikazu skidoh sa očiju tek pošto se umih vodom sa džamijske česme, a ono što mi je sada stajalo pred očima nije bilo manje čudnovato – pored mene je sjedio nekakav dedo, sa crnim prslučetom, bijelom bradom i crvenim fesom na glavi, koji je izgledao kao da se sprema ispričati mi nešto. Pošto takvih deda odavno nema, umio sam se i vidio da je i dalje tu, a on taman tad poče i pričati: «U starim knjigama piše... Da je bog bio namislio dat ćoeku da živi hiljadu godina... To je bilo kad je bog prvog ćoeka stvorio Adema... Adem se zove, dobro se sjećam... Sve mu pružio, vas rahatluk, i pojes, i popit, i-i-i hihi, ženu mu stvorio... Samo, u nekake jabuke da ne diraju, eto, biva ko to su božije jabuke... Eto, to da ne dira, a drugo je sve njegovo... I ta ženetina navrati Adema da trgaju te jabuke... Bog to vidio, đe neće jel, naljutio se i – kapak! Nesta rahatluka, nesta svega... I od tada se ćoek pati, živi i mre ko i svako drugo hajvanče, sve zbog ote žene.» - «O jebo joj ja mater!», meni se tu nehotice ote. «Eh eto ti.», reče dedo s uzdahom. Iz harema istrčah potpuno dezorjentisan, nisam znao ni gdje dođe Baščaršija, gdje Ilidža. Više nisam imao trunke sumnje da sam upao u šejtanska posla. Neko mi je nekakav sihir svezao, neki zavidni peder koji hoće da me skenja. Pošto takvih ima jako puno, postojao je samo jedan način da saznam koji je tačno: preko Tehvide. Uspaničeni razum odmah je stao jaukati da ne činim to, da se klonim đavla i igram pametno, za veću platu prije svega, ali naoružan dedinom pričom osjećao sam se spremnim odbiti njene ponude da trgamo jabuke, a onda i natjerati je da mi otkrije, ko je taj kurvin sin koji misli da bih ja svoje pedersko dupe prodao zbog jedne vatrene ljepotice?

KRAJ PRVE EPIZODE
07.05.2019.

Ugodno noćno druženje

Te večeri Belkisa je očekivala dragog gosta. Iako je sumnjala da bi se nešto takvo moglo dogoditi, nakon što se istuširala, obukla je crne čipkane tangice i okrenula guzicu u ogledalo da vidi kako joj stoje. Vidjevši svoje bijele guzove, koji u kontrastu sa tangicama dođoše još bjelji, pomisli kako ih dugo, već mjesecima, nije vidjela crvene i u tom trenutku vidje u mašti kako je dragi gost šamara po stražnjici. Poslije toga dobrostivo reče sama sebi da je nepopravljiva, pa obuče trenerku i izađe iz kupatila.
Samo što sjede da cigaru zapali, neko pokuca na vrata. Pogledavši na sat, Belkisa vidje da dolaska dragog gosta ima još pola sata i zapita se ko bi to mogao biti? Pošto joj niko nije mogao naumpasti, pomisli da joj se kucanje učinilo, ali onda se sjeti da je dobro čula, pa ustade i ode vidjeti.
Iako je vidjela kroz špijunku da na vratima stoji niko drugi nego dragi gost, kad je otvorila vrata, Belkisa se zaprepasti kao da nije znala i povika tako da i komšije mogu čuti: "A jebem ti otkud ti sad?", što je bio njen način da pokaže prisnost.
Dragi gost, koji se sa Belkisom samo ovlaš poznavao, samo toliko što su pet ili šest puta sjedili skupa u istom većem društvu, ne shvati odmah da je to izraz prisnosti, nego se prvo zbuni, a onda zacrveni i čisto se nađe u situaciji da ne zna ni šta da radi, ni šta da kaže.
Srećom, nije se dugo tako uvijao, jer Belkisa reče: "Pa šta sad stojiš tu, ulazi!" Koliko je pri tome dragom gostu laknulo, najbolje se vidjelo po načinu na koji je predao domaćici poklon - nekoliko piva i kesu smokija - kako je divljački izmahnuo rukom i zavitlao kesom tako da je ista udarila domaćicu u stomak, koja se na to poče grohotom smijati da prikrije kako je zabolilo, jer kao dobra domaćica nije dalje htjela stvarati dodatne neprilike dragom gostu, koji je ionako došao smušen.
Dok se izuvao, dragi gost se izvinjavao na preuranjenom dolasku - ne dolazi često na Koševsko, pa onda ne zna ni pravilno ocijeniti koliko mu treba vremena. Belkisa mu na to reče da se nema na čemu izvinjavati, da nije ništa, ali onda završi sa "još sam jednu stvar imala da obavim...", s čime iznova postidi dragog gosta do mjere da samom sebi jeba sve po spisku što je uopšte dolazio, naravno u sebi.
Osjetivši kako ga odjednom probi paklena vrućina ispod cijelog odijela, on onda skoči da ide, ponovo se izvinjavajući i obećavajući da će doći nekom drugom, zgodnijom prilikom. Tu nastade prava drama, jer sad i Belkisa skoči, pa uhvati dragog gosta za ruku, koju joj on refleksno ote, tako da ga je Belkisa na kraju morala optrčati kako bi mu stala na vrata. Dragom gostu tu poružni lice i promijeni se ton, s kojim ponovi kako će doći drugi put, kad bude zgodnije, na šta Belkisa povika: "Ama nećeš sad nigdje čovječe, tebe sam čekala sve vrijeme!"
Ta nehotice izgovorena istina - jer nije istina da je Belkisa imala još jednu stvar da završi, kao što ni početno zaprepaštenje nije bilo istina - najzad umiri dragog gosta. Držanje mu splasnu, a lice se popegla i postade opet lijepo. Tu i on poče pomalo nazirati o čemu se radi, pa sjede na kauč sasvim smiren.
"Završi ti to što imaš, pa ćemo sjesti, izvini još jednom ako sam te omeo.", ponovio je, ali sada bez trunke nervoze. Belkisa na to stade razgledati po kući kao da traži šta bi se moglo završiti, pa kad na polici ugleda stalak za mirišljivi štapić, ustade, upali jedan i reče: "Eh, eto ga!"
Pošto se pri svemu tome osjetila glupo, pitala je dragog gosta da li je osjetio miris kuhanja kad je ušao u kuću. Dragi gost reče da nije, a Belkisa, koja je njušila zrak tako da joj se mrdao nos, reče da ona osjeti.  Dragi gost i sam pomirisa zrak, ali osjeti samo miris svog parfema od 27 KM, koji je bio drastično intenzivniji prije manje od sat. Ponovi kako ne osjeti ništa. "Helem nejse!", reče Belkisa i ukloni lažnu temu mirisa kuhanja.
Nakon toga povedoše se mnogobrojni razgovori na raznovrsne teme. Dotičući se tako sad ovih, sad onih međusobno nepovezanih stvari, stvorili su razgovor naizgled besmislen, ali njima dvoma, koji su se intimnije upoznavali, jako prijatan.
Treba reći da je dragi gost, u Belkisinim očima, važio za ozbiljnog intelektualca, a iz razloga što ga je jednom vidjela kako izlazi iz biblioteke. Ta situacija je zapravo bila odlučujuća da ga pozove kod sebe; u društvu gdje su se sretali dragi gost je uglavnom šutio, zbog čega je Belkisa ispočetka za njega mislila da je mutav, ali nakon te situacije sa bibliotekom počeo joj se činiti mudar.
Nakon što Belkisa nije mogla odoliti da mu ne prizna kako ga je vidjela prilikom izlaska iz biblioteke, ni dragi gost nije mogao odoliti da se malo ne razmeće svojim poznavanjem knjiga. Naglasivši da je ljubav prema knjizi stekao još od malih nogu, izjavi kako u cijeloj BiH, a isto tako ni u HR, SR ili CG, pa možda čak ni u čitavoj Evropi, nema čovjeka koji bi poznavao bolje od njega serijal knjiga o Hariju Poteru.
"A vidi šta ja sad čitam!", Belkisa će na to, pa trznu ispod stola knjigu - Paolo Koeljo "Preljub". "Uf, to je već filozofija!", bio je komentar dragog gosta. "Pa jeste", prihvati Belkisa, "ali nije ona dosadna, nego... Filozofija duše." Dragi gost na to pokuša zamisliti filozofiju duše, pa kad vidje da ne može, uhvati se za ono što može i kaza kako za njega, što se filozofije tiče, nema dalje od "Sofijin svet".
Belkisa je i ranije čula za tu knjigu, ali još je nije pročitala, što je onda dragi gost iskoristio da joj napravi uvod u to djelo, koji započe sa riječima: "Prvo i prvo, onako može pisati samo neko ko je božjom rukom vođen..."
Kad je završio, zadivljena Belkisa, koja ga je sve vrijeme gledala sa zvijezdama u očima, kratko reče: "Ti si genije!" Dragi gost se na to čedno nasmiješi, jer taj ga epitet dirnu pravo u srce. Taman kad je smislio šta na to da odgovori, kako da umjesno doprinese toj tvrdnji, prekide ga sljedeće Belkisino pitanje: "Šta si u horoskopu?"
Dragi gost odmah zaboravi svoju genijalnost i uzobilji se, jer u tom trenutku je za njega došlo do prelaska na ozbiljnije teme. "Nećeš vjerovati", reče dragi gost, "kome god da kažem, niko mi ne vjeruje." Zbog takvog početka, Belkisa se nije mogla oteti da je čovjek koji stoji pred njom mistik.
"Haj probaj pogodit, haj eto majke ti!", oraspoloženim će tonom dragi gost, siguran da će pogriješiti kao lijepa Morana što je sigurna da će pogriješiti debil Hugo.
Zaškiljivši i okrenuvši lice tako da ga može promotriti sa strane, što je svakako tehnika kojom se može pronići u nečiji horoskopski znak, Belkisa reče: "Ti si ovan."
Bio je to trenutak u kom je došao red na dragog gosta da se zaprepasti. "Nikad mi niko u životu nije pogodio.", bio je njegov komentar, od kog je Belkisa sva procvjetala jer on je potvrđivao njene nadnaravne moći. "A ja sam se vazda pito kako ljudi ne mogu skontati, baš se vidi da sam ovan", nastavljao je igru dragi gost, "al' znači, po svemu, baš po svemu se vidi da sam ovan, ali ljudi lupaju, ovaj kaže blizanac, onaj strijelac, treći jarac, ovaj ovo, onaj ono, uglavnom niko ovan da kaže! Niko, al' znaš šta znači niko,baš niko... Samo ti."
"Vodolija u podznaku", najednom će Belkisa, ponesena prvobitnim uspjehom. "E to... Može vodopija, al' i to ne u horoskopu, nego ovako, uopšteno u životu, ha-ha", našali se dragi gost, "probaj ponovo!" Belkisa pribježe istoj tehnici kao maločas i zakrenu se sada još više, do pogleda maksimalno kosog, s čijim oštrim bridom uze posmatrati dragog gosta, kom su se od uzbuđenja osušila usta, tako da otvari pivu.
"Strijelac.. ili lav", pokušala je. Odloživši limenku, dragi gost otkri da mu ni ruski jezik nije apsolutno nepoznat: "Njet, njet", reče. - "E ne znam stvarno", priznade Belkisa, kojoj se i samoj pripi pivo kako vidje njega da pije.
Imala je problema da otvori, pa joj je dragi gost dao njegovu pivu da mu pričuva dok on otvori njenu, pri čemu se Belkisa napi iz njegove, u čemu je dragi gost onda vidio dobar znak. Nije joj ostavio svoju pivu, dao joj je novu a svoju uzeo sebi, pa se brže bolje napio dok još ima mokrog traga od što je ona pila. Oblizavši se polako, nešto tišim, tajanstvenim glasom  dragi gost otkri misteriju svog podznaka: "U podznaku Strijelac." - "Pa rekla sam strijelac!", zaciča Belkisa, kojoj se uzdrmane nadnaravne moći najednom povratiše.
"Nisi, rekla si lav." - "Rekla sam prvo strijelac, jesam boga mi, prvo strijelac onda lav, jesam alaha mi." - "E ne znam, ja te čuo samo lav.", ostao je uporan dragi gost.
Par sekundi trebalo je Belkisi da skonta šta tačno u toj priči nije u redu: "Pa što si onda dva puta reko njet? Njet, njet." Dragi gost morade napeti duševne snage da se sada ne postidi, jer istina jeste bila da je čuo obje riječi, samo što prvu nije dobro razumio, učinilo mu se jarac. Da se iščupa, reče: "Ja možda jesam genije, ali ti si jebena proročica! Hajde znak što si mi pogodila, al' znak i podznak, hej!" - "Znak sam ti znala s vrata kad sam te vidjela", uklopi se Belkisa, "šta je s tobom bolan, ja dupla škorpija."

DA LI ĆE SE BELKISA I DRAGI GOST ODATI AKTIVNOJ SPAVAČINI DO KRAJA OVE PRIPOVIJESTI?
SUDEĆI PREMA OVOM DO SADA HOĆE STO POSTO, ALI NIKAD SE NE ZNA ŠTA DAN, ŠTA NOĆ NOSI, ZATO SVRATITE OPET NA MOJ BLOG, JER NASTAVAK SLIJEDI!

<< 06/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
230

Powered by Blogger.ba